Maja Marija Muškić psihologinja je zaposlena u psihijatrijskoj bolnici, doktorandica na Poslijediplomskom doktorskom studiju psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te edukantica kognitivno-bihevioralne psihoterapije. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2022. godine. U svakodnevnom kliničkom radu posvećena je psihodijagnostičkoj procjeni, individualnom i grupnom psihološkom tretmanu te pružanju podrške pacijentima i njihovim obiteljima. Znanstveni i profesionalni interes usmjerava na teme koje povezuju kliničku psihologiju, psihijatriju i obiteljsku dinamiku, s naglaskom na kvalitetu života i iskustvo skrbi u obiteljima osoba s psihičkim poremećajima. U okviru doktorskog istraživanja bavi se temom manjinskog stresa kod roditelja psihijatrijskih pacijenata, njihovom psihološkom prilagodbom te potrebama za podrškom. Aktivno sudjeluje u formiranju, evaluaciji i prilagodbi novih psihoterapijskih programa, posebice metakognitivnih treninga. Kao edukantica kognitivno-bihevioralne terapije te polaznica brojnih dodatnih edukacija iz područja psihodijagnostike i psihoterapije (Acceptance and Commitment Therapy – ACT, Compassion Focused Therapy – CFT, trauma-focused kognitivno-bihevioralne terapije i tehnike za proradu traume Eye MovementDesensitization and Reprocessing – EMDR), kontinuirano nadograđuje svoja znanja i kliničke vještine. Svoja istraživanja i stručna iskustva predstavila je na brojnim domaćim i međunarodnim znanstveno-stručnim skupovima, uključujući konferencije u Zadru, Dubrovniku, Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu i Frankfurtu. Teme njezinih izlaganja uključuju emocionalnu inteligenciju i empatiju u regulaciji agresivnog ponašanja, stigmu i roditeljska iskustva u kontekstu psihijatrijske skrbi te terapijske inovacije. Njezin pristup temelji se na integraciji znanstveno utemeljenih metoda i kliničke prakse, uz osjetljivost na kontekst i izgradnju odnosa povjerenja, kako s pacijentima, tako i s njihovim obiteljima.
„Što će selo reći?“: Kultura srama i njezin utjecaj na traženje stručne pomoći
„Što će selo reći?“. Rečenica poznata mnogima, a osobito onima koji žive u manjim, tradicionalnim zajednicama. Upravo ta izjava često sažima društveni stav prema emocionalnoj ranjivosti i psihičkim teškoćama. U sredinama gdje zajednica brižno prati tuđe živote, ali šutke zaobilazi znakove patnje, traženje stručne pomoći postaje čin ne samo osobne potrebe, već i potencijalne društvene izloženosti. U regijama kontinentalne Hrvatske, gdje tradicionalni obrasci i uska povezanost zajednice još uvijek snažno određuju društvene norme, stigma mentalnih poremećaja poprima osobit intenzitet. Ovo predavanje istražuje kako duboko ukorijenjeni obrasci srama, međugeneracijske šutnje i straha od stigmatizacije oblikuju odnos pojedinaca prema vlastitom mentalnom zdravlju. Posebna pažnja posvećena je načinu na koji tradicionalna pravila ponašanja i obiteljske norme stvaraju prepreke u pristupu psihološkoj podršci, a nerijetko dovode do toga da se psihička bolest skriva, negira ili se nosi u tišini, često do točke pucanja. Kroz perspektivu kliničke psihologije i iskustava iz svakodnevne prakse, predavanje otvara pitanje: koliko nas zapravo „selo“ još uvijek oblikuje u odluci da potražimo pomoć? I možemo li uopće govoriti o mentalnom zdravlju bez osvještavanja kulturnih i socijalnih okvira u kojima bolest nastaje, ali i u kojima se (ili ne) liječi? Predavanje nas poziva da prepoznamo traženje pomoći ne kao slabost, već kao čin hrabrosti koji zaslužuje podršku, a ne osudu.